Jedan od najstarijih tradicijskih obrta Grada Zagreba, i jedan od njegovih najpoznatijih simbola, klobučarska radionica Cahun, ove godine slavi velikih devedeset godina postojanja.

Klobučarsku radionicu Cahun, koju je Grad Zagreb svojedobno upisao na popis zaštićenih kulturnih dobara i nematerijalne imovine vodi Josipa Cahun, unuka Josipa Cahuna koji ju je  pokrenuo 1935. godine.

Treća generacija klobučarstva

“Obiteljsku tradiciju pokrenuo je moj djed Josip ’35. godine i prvu radnju je otvorio u Palmotićevoj ulici, nakon toga se ’49. preselio u ulicu Pod Zidom. Ondje smo bili sve do 2018. godine. U posao su se uključili moji roditelji, otac Zlatko i majka Gordana, a onda sve nastavila ja“, kaže za MyStory.hr Josipa Cahun.

Već petu godinu obrtnička radionica Cahun je u Vlaškoj 59 i to nakon 69 godina provedenih preko puta Dolca, najpoznatije zagrebačke tržnice.

Od Krleže preko Tuđmana do Šerbedžije

Šeširi koje izrađuju Cahuni nosile su brojne domaće zvijezde, od ekipe kultnog filma Kreše Golika „Tko pjeva, zlo ne misli“, Miroslava Krleže, Relje Bašića. Dini Dvorniku su izradili crveni cilindar s kojim je inače i ispraćen na Mirogoju. Nosio ih je i prvi hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman. Njihov je šešir u jeku Domovinskog rata na poklon dobio i sam Hans Dietrich Genscher, njemački vice-kancelar koji se telegramom i zahvalio Zlatku Cahunu. Danas njihove šešire nosi Rade Šerbedžija, glazbenici Husein Hasanefendić Hus iz Parnog Valjka, Jasenko Houra iz Prljavog kazališta i Nenad Bach, skladatelj koji živi u New Yorku.

Šeširi i kape su nekada, objašnjava nam, Josipa Cahun, bilo svakodnevnog odijevanja.

“Muškarci su nosili šešire u svim prilikama i prigodama, od slavonskog seljaka do nekog političara, carskog namjesnika, žene također. Moda se u međuvremenu promijenila, ali i klima. Prije nije bilo javnog prijevoza, a ako ga je i bilo, nije bilo grijanja, ljudi su puno hodali pješice i morali su ugrijati glavu. Žene šešire danas nose u nekim specijalnim prilikama, a tradicija nošenja šešira zadržala se samo u Slavoniji“, kaže Josipa.

Zime više nisu hladne i oštre, a shoping centri uzimaju danak

Cahuni svih ovih godina izrađuju tradicionalne šešire poput šestinskog cilindra i polucilindra, slavonskog muškog klasičnog šešira, turopoljskog ženskog šešira, zagorske muške klasične kape, kape primorke, čučerske ženske kape, te specijalne proizvode za kazališta i televiziju.

“Devedesetih smo najbolje stajali. Ljudi su nakon Domovinskog rata bili sretni i trošili su. Bilo je jako puno posla i svi smo bili u radionici dan – noć, ali danas imamo opasnu konkurenciju u vidu velikih brendova i klime koja se znatno promijenila. Mi smo trebali živjeti od zime“, dodaje.

Zime više nisu kao prije, hladne i oštre, napominje, i to se osjeti u prodaji.

“Kad sam bila djevojka, na Mirogoju je za Cvjetnicu bilo hladno i puhao je vjetar, i svi su bili još uvijek u kaputima i šeširima, danas tih žestokih zima nema, i to je jedan od ozbiljnih razloga zašto sve manje ljudi kupuje šešire“, kaže.

Ručna izrada od zečje dlake: Mogu trajati i do trideset godina

Ali oni koji ih kupuju, znaju da su svi ručno izrađeni i to od najboljih materijala kao što su zečja dlaka i dabrova dlaka, te da će im trajati najmanje trideset godina ako ih ne pojede moljac.

“Za izradu jednog šešira treba tri dana otprilike. I sve radimo ručno, zečju dlaku nabavljamo iz Italije, Češke, Njemačke i Slovenije. I to su sve male serije, svi su zapravo unikati“, dodaje.

Najveći broj šešira napravljen je od zečje dlake, ponekad u kombinaciji s dabrovom dlakom koja je nešto skuplji materijal.  

Rade i šešire od velura i antilopa, i to na isti način i s istom opremom s kojom je radio njen djed, na drvenim i aluminijskim kalupima.

“Stepenica iznad toga bila bi upotreba preše, što bi znatno olakšalo proces rada. No morali bismo dodatno investirati bez ikakvih garancija da će nam se to isplatiti. Zato smo odlučili ostati vjerni tradiciji, odnosno ručnom načinu proizvodnje“, kaže Josipa.

Osim ženskih i muških unikatnih šešira za zimu i ljeto, u ponudi imaju i razne kape, marame, turbane, kao i program za žene koje su ostale bez kose.

Od turbana, beretki, toka do kolekcija za Ansambl Lado

“Popravljamo i čistimo šešire. Znaju mi doći ljudi koji su šešir kupili kod mog djeda ili oca. I to preporučujem svima koji imaju naše šešire, da ih donesu da ih osvježimo“, dodaje.

Izrađuju, kaže, i specijalne stvari po narudžbi, za televiziju i kazalište, razna kulturno-umjetnička društva, pa i Ansambl Lado.

“Imamo zaista veliki izbor pokrivala za glavu, od turbana, beretki, francuskih kapa, toka, sve se to radi ručno, po nekoliko dana“.

Kape najviše kupuju zagrebački umirovljenici, a mlade žene šešire, i to od prve plaće.

“Teško da će cijena biti isti kod nas obrtnika koji svaki komad radimo zasebno kao u nekoj trgovini gdje se toga štanca na desetke tisuće. Uz klimu, naš najveći ‘neprijatelj’ su ovi veliki brendovi koji svoje šešire zbog te robne oznake naplaćuju i po nekoliko stotina eura, kao da su ručni rad. Mi godinama nismo dizali cijene. Kad bismo naplatili zaista koliko se to naplaćuje vani, ručni rad, izrada po mjeri, pa nitko ne bi te šešire kupio“, dodaje.

Josipu najviše smeta jer odumire obrtnički duh Zagreba, a da to institucije i vlast ne vide.

“Čak i kad bi netko htio sada biti klobučar, nema škole za to, i ja sam završila za muškog krojača. U gradu danas radi jedan kišobranar, tri klobučara, postolara možda ima nešto malo više, ali Bakačeva i Vlaška koje su bile ulice urara, pa tamo nemate gdje popraviti bateriju na satu“, kaže.

Od početka stare Vlaške do Kvaternikova trga bilo je 67 krojača, i to muških, a danas ih je na tom potezu samo četvorica.

Nestaje obrtnički duh Zagreba, istisnuti smo iz identiteta grada

“Obrtnički duh grada kojim se Zagreb nekad ponosio i koji je bio dio njegov identiteta, danas više ne postoji. Svu pozornost su preuzeli ovi veliki igrači i za nas tu nema mjesta, jednostavno smo istisnuti iz svog grada“, kaže.

Josipa Cahun nije sigurna da će njene kćerke nastaviti obiteljsku tradiciju.

“Ja sam treća generacija i volim ovaj posao. Koliko god se trudite, ručni je rad danas podcijenjen, a šeširi se mogu kupiti svugdje, ali treba reći i kakvi su to šeširi. Moje kćeri ne pokazuju pretjeran interes, ali i da odluče, ne bih voljela da im ovo bude jedino zanimanje i jedini izvor prihoda“, zaključuje Josipa Cahun za MyStory.hr.

MyStory.hr