Zlatarne Bashota predstavljaju markantne i referentne točke na mapi Zagreba: i ne samo u zanatskom, nego i društvenom, kulturno-tradicijskom kontekstu. Teško je pronaći nekoga tko barem jednom u životu nije svoj komad radosti, sreće i zadovoljstva, kupio upravo od obitelji Bashota koja stotinu i jednu godinu njeguje tradiciju ručne izrade nakita od zlata.

Iz Prizrena preko Jadrana do Zagreba

Braća Bashota došla su još dvadesetih godina 19. stoljeća na hrvatske otoke, Brač, Krk, Rab, Hvar. Tamo su imali svoje trgovine u kojima su nudili ručno izrađene predmete od filigrana. U to doba se od filigrana nije izrađivao samo nakit, nego i niz uporabnih predmeta. Detalje nam priča Maja Kundih, jedna od nasljednica ovog tradicijskog i umjetničkog obrta.

“U Zagreb su trojica braće Bashota došla 1938. godine. Otvorili su trgovine u Bogovićevoj ulici i na Ilici, međutim, nekoliko godina kasnije došao je Zakon o konfiskaciji imovine. Oduzeto im je sve što su imali. Pradjed je neko vrijeme radio kod drugih, odnosno u zadruzi, kako bi preživio, a onda su uspjeli otvoriti svoju radionicu i zlatarnu na ovom mjestu, 1952. godine“, kaže Maja Kundih za Mystory.hr.

Uslijedila je zlatarna u Crikvenici, a potom i 1978. na Britanskom trgu. Sve tri Bashota zlatarnice rade i dan danas.

Tri zlatarne u Hrvatskoj

“Sve su naslijedili moji stričevi i moj otac, a danas kćer jednog od stričeva i ja vodimo obiteljski obrt. Stric je završio zlatarstvo, drugi stric metale u primijenjenoj umjetnosti. Djed je završio Ekonomski fakultet, pa je uvijek s posla dolazio raditi ovdje, a ljeti za vrijeme godišnjeg u Crikvenicu“, kaže.

Maja Kundih se školovala u Italiji, u tamošnjoj školi za stare zanate u kojima je usavršila izradu i obradu nakita i montiranje dragog kamenja.

Moj otac još uvijek radio iako ima 73. godine. Svaki je dan ovdje, puno rado vrijeme“, kaže.

Ljudi često, priča nam, misle da je zlato tvrdo, čvrsto i jako, a ustvari je riječ o mekanom komadu ‘limu’ koji tek obradom postaje ‘čvrsti materijal’.

“To je valjda najveći mit da je sami materijal tvrd. Čisto zlato je mekano, ali postaje tvrdo dodavanjem različitih legura i primjesa. Mi mu dodajemo određene smjese i onda ono više nije 24 karatno. Zlato koje donose ljudi na otkup uvijek rastopimo, rafiniramo i pročistimo i onda od njega nastaju novi komadi nakita“, dodaje.
Za razliku od industrijske obrade zlata koja se vrše s pomoću velikih i njima skupih strojeva, u ovoj se radionici sve radi ručno.

Industrija ima kalupe, a mi ruke

“U našoj radionici je sve ručno. Mi to topimo, stavljamo u kalupe, onda pilimo, režimo, tučemo, valjamo. Sve oblikujemo rukama. A od legura dobijemo šipke, plehove koje oblikujemo. Industrija ima svoje kalupe, a mi ruke“, kaže.

Njihov je nakit unikatan i rijetko se dogodi da imaju po nekoliko istih komada nakita.

Nakit obrađujemo izravno u metalu, starinska je to metoda

“Ovo je zapravo kao klesanje u mramoru. Prednost je što ako pogriješiš, možeš otopiti i ponovo radi. Mi radimo direktno u metalu, to je starinski, gotovo nestao način obrade nakita od zlata“, dodaje.

A za takav način obrade zlata više, dodaje, nema ni naučnika ni majstora. Nemoguće je danas pronaći majstora zlatara. Problem je i što zlatarske škole djecu šalju u radionice, a nama je opasno tek tako pustiti nekog ‘sa strane’ jer nam jedna šačica materijala vrijedi i do nekoliko desetaka tisuća eura. Za zlatare je rizično tek tako pustiti nekog naučnika u radionicu. Zato ovo, povijesno gledano, i jesu uglavnom obiteljski poslovi. Kod nas rade dvojica majstora više od trideset godina i povjerenje koje imamo je neprocjenjivo. Znam da se nema što izgubiti ili nestati, može se samo nešto pronaći“, dodaje.

Zlato je, objašnjava nam, uvijek na cijeni i uvijek traženo.

“Loše je kad cijena zlata raste, a raste kad su god drame na svjetskoj ekonomskoj i političkoj razini. Poskupi preko noći, tako je bilo kad je počeo rat u Ukrajini. Zlatarima ne odgovara da je zlato skupo jer kad je sirovina skupa i mi moramo skuplje naplaćivati, manje ga ljudi kupuju. Kada je cijena pristojna, veće su šanse da će ljudi kupiti i to više komada nakita“, dodaje.

Turisti traže autentične poklone zato najbolje ide kolekcija inspirirana zagrebačkim suvenirima

U zlatarnama Bashota koje su turistima nezaobilazna mjesta i u dvjema zagrebačkim trgovinama i onoj u Crikvenici, najviše se kupuje kolekcija nakita inspirirana licitarima nastala 2014. godine.

“Taj je kolekcija nastala prije 11 godina kad smo shvatili da Zagreb nema suvenir u nakitu. Inspirirani baštinom, narodnim nošnjama, narodnim igračkama i ukupnim naslijeđem mjesta oko Zagreba, napravili smo kolekciju nakit s više od 50 različitih motiva. Nekoliko smo puta nagrađeni za tu kolekciju koja se svake sezone odlično prodaje“, objašnjava.

Turisti su to, kaže, prepoznati kao kvalitetan i autentičan poklon koji neće biti stavljen u ladicu, nego predmet, komad, koji ima dušu.

Kada netko to dotakne, sjeti se Zagreba i Hrvatske. To su zgodni pokloni za ponijeti i na kraj svijet jer ne zauzimaju puno mjesta“, kaže.

Osim te kolekcije, turisti vole i hrvatski koralj jer žele u svoje zemlje ponijeti autentične poklone, a ne one iz zračnih luka.

“Ljudi zapravo traže priču. Neki turisti traže i autorski potpis, važan im je ručni rad. Nakit dobro prolazi jer nije ‘gabaritan’“, objašnjava.

“Nisam naslijedila samo posao, nego i generacije kupaca”

Osim samog posla, od svojih je predaka, kaže Maja Kundih, naslijedila i generacije njihovih kupaca.

“Svima je to emotivno. Često nam ljeti dođu Hrvati koji su emigrirali u SAD, Australiju, Argentinu i pokazuju vjenčano prstenje koje su kupili kod mog oca ili djeda. I drago im je vidjeti da ta zlatarna i dalje rade, da to vode unuke tog čovjeka. Oni su napustili zemlju i onda im svaki kontakt s njom, pa tako i kroz nakit, puno znači“, dodaje.

Ne može, dodaje, upamtiti sve ljude koji su kod njih kupili nakit, ali pamti njihov nakit.
“Kad izvade nakit, onda ih se sjetim. Mi imamo sreću da s ljudima obilježavamo njihove lijepe stvari, od krštenja, pričesti, svete potvrde, vjenčanja, proslave rođendana, diploma“, kaže.

Kod zlatnog nakita, kaže, nema puno trendova i ne mijenjaju se tako često kao kod odjeće.

“Sa zlatom kao poklonom nikad ne možete pogriješiti”

“Jedno vrijeme je bijelo zlato bilo jako traženo, prije toga se kupovala isključivo žuto, a sada je trend da se nose i jedno i drugo. Nema se tu što puno promijeniti. Nekada su se masovne kupovale ogrlice, one debele, kojih se svi sjećamo, a danas su ljudima teško priuštive“, izjavila je.

Zlato je opet, zaključuje Maja Kundih, postalo popularno kao poklon.

“Mislim da su ljudi shvatili da su mobiteli, električni romobili i sva ta silan tehnika, poprilično prolazne i potrošne stvari. Zlato ipak ima puno veću sentimentalnu vrijednost“, zaključuje u razgovoru za MyStory.hr Maja Kundih iz Zlatarne Bashota.

MyStory.hr