U Zagrebu je danas samo troje staklopuhača, a u cijeloj Hrvatskoj ih nema više od desetak. Nekad ih je bilo gotovo dvije stotine, i to samo u Gornjem Stenjevcu, sve do pedesetih godina 19. stoljeća. Tamo je odrasla i Martina Križanić. U svojevrsnoj ‘enklava’ u kojoj su se čitave obitelji bavile puhanjem u staklo.

“Gornji Stenjevec je bio poznat po tradiciji puhanja u staklo, gotovo da nije bilo obitelji koja se do Drugog svjetskog rata nije ovim poslom bavila, a među njima je bila i moja. Moj djed Ignac Križanić je svoj obrt osnovao prije šezdeset godina, a paralelno je radio u Općoj poljoprivrednoj zadruzi na području Kurije Junković”, kaže za MyStory.hr Martina Križanić.

Dijete obrtnika

Obrt je naslijedio njen otac Josip Križanić, i neko vrijeme nije bio u funkciji, objašnjava nam, jer su ručno rađene kugle od stakla, ‘izišle iz mode’ uslijed dolaska konfekcijskih kuglica iz tržnih centara koje su jeftnije i dostupnije.

“Odrasla sam uz oca koji me naučio puhati u staklo, njega je toj vještini naučio djed. Kada ste dijete obrtnika, onda ste od malih nogu u obrtu i tek kad sve zadatke obavite, možete na raspust. No, 2014. godine sam odlučila obnoviti naš obiteljski posao i tradicijski obrt jer nisam htjela dopustiti da sve to samo tako nestane, utihne”, kaže.

Prije jedanaest godina je dala otkaz u Ministarstvu kulture gdje je radila kao konzervatorica za kulturna dobra i posvetila se revitalizaciji obrta. Tako su nastale Koogle, novi hrvatski brend čiji je glavni proizvod – ručno rađene dekorativne kuglice od stakla.

Treća generacija puhanja u staklo

“Shvatila sam da je vrijeme za povratak tradicijskih obrta ‘na velika vrata’. Trendovi su se preokrenuli, ljudima su opet drage ručno rađene stvari, žele imati unikatne proizvode i znati da to nije dio neke masovne proizvodnje”, objašnjava nam.

Njen otac Josip ju je učio puhati, a trebalo joj je nekih godinu dana da savlada ovu gotovo mitsku vještinu.

“Nije bilo lako jer sam učila puhati uz staklo uz posao, dvoje male djece. Puhala sam do kasno u noć i vikendima. I gotovo godinu dana mi je trebalo da ispušem prvu kuglu. Sad sam više ispuhala na tisuće malih i velikih, ovakvih i onakvih kugla, pa mogu reći da sam ‘savladala”, dodaje.

Prozirno staklo i ukrasi od prirodnih materijala

Njene su kugle prozirne, a u njih stavlja ukrase od prirodnih materijala, mini-vrtove, električne svijeće i slično. U ponudi su i kugle koje radi po narudžbi kao korporativne poklone, ali i one božićne, uskršnje. Drži radionice puhanja u staklo po muzejima, a nerijetko u njenu radionicu dolaze i učenici kroz organizirane školske izlete.

“U Zagrebu danas rade samo tri obrta koja baštine tradiciju puhanja u staklo, u Hrvatskoj nas je nešto malo više, ali za sada sam jedina koja ima i lijepe staklene pisanice odnosno uskršnji asortiman”, dodaje.

Taljenje stakla kao meditacija

Ima nešto čarobno, gotovo magijsko, u puhanju stakla, i jasno je to samo dok gledate Martinu Križanić, kako radi.

“Taljenje stakla u vatri ima terapeutski, meditativni efekt. Opustiš se jako brzo ako si nervozan, tjeskoban. Doslovno se ‘ispušeš’. Ovaj je posao zahtjevan i delikatan, nema mjernih instrumenata, i sve se radi po osjećaju, premda je cijeli proces čista fizika”, kaže.

Svaka kugla mora biti iste veličine i oblika

Staklo je tanko, mora imati idealnu temperaturu, ne smije se pregrijati.

“Ako se staklo ohladi dok ne ispušem, gotovo je, kuglu moram baciti. Izazovno je jer moraju biti iste veličine i istog oblika”, dodaje.

Proces izgrade kugli započinje zagrijavanjem staklenih šupljih cijevi korištenjem plamenika, na temperaturi od 600-800 Celzijevih stupnjeva. Prilikom zagrijavanja cijev se mora neprestano rotirati i stvara se ampula sa zadebljanjem koja se na jednom kraju mora zatvoriti. Nakon stvaranja i zatvaranja ampule, mora se ponovno zagrijati ne bi li se mogla napuhati kugla. Nakon hlađenja kugle se ukrašavaju prirodnim materijalima i pakiraju.

Od prozirne staklene cijevi od koje se izrađuju kuglice do završnog proizvoda koji je upakiran u kartonsku kutiju, potrebno je svaku kuglicu „prebaciti“ točno 11 puta iz ruke u ruku, što govori o složenosti procesa za koje je potrebno vrijeme i strpljenje.

Pečat na obiteljsku tradiciju

Njen brend Koogle je autentični zagrebački, ali i hrvatski suvenir, kojeg su prepoznale i institucije poput Muzeja za umjetnost i obrt i Etnografskog muzeja u Zagrebu, koji ručno rađene kuglice imaju u ponudu svojih suvenirnica.

“Htjela sam dati svoj pečat na obiteljsku tradiciju, ali i uopće tradiciju puhanja stakla. Moje se kugle mogu koristiti kao ukrasni predmeti, suveniri, konfeti za vjenčanja, pokloni. Punim ih perjem, drvom, suhim biljem, mahovinom, vunom, bobicama, pijeskom, školjkama, a prozirne ostavljam kako bih dodatno naglasila ljepotu i eleganciju prozirnog stakla”, zaključuje za MyStory.hr Martina Križanić.

Mystory.hr