Kada bismo Thomislava Cerovečkog pitali kakvoj se vremenskoj prognozi najviše raduje, odgovor bi nedvojbeno bio – kiša – jer njegovo zanimanje i obiteljski obrt u središtu Zagreba i živi zahvaljujući kiši.
Thomislav Cerovečki jedini je kišobranar u Hrvatskoj, jedini čovjek koji u cijeloj Hrvatskoj ručno šije kišobrane, a jedan je od rijetkih i u Europi. Četvrta je generacija u obiteljskom obrtu koji ručno izrađuje kišobrane od 1912. godine.

113 godina tradicije i ručne izrade kišobrana

“Gospodin Mijo Cepanac je ovom zanatu naučio svog nećaka Gabrijela Cerovečkog, i on je 1912. godine osnovao obrt u Varaždinu i postao majstor. On je bio moj pradjed i došao je u Zagrebu 1936. kao poslovođa novootvorene filijale u Zagrebu. Te je godine, zanimljivo, sudjelovao i na izložbi kišobrana u Londonu gdje je osvojio Zlatnu plaketu i Grand Prix za izvrsnost“, rekao je za MyStory.hr Thomislav Cerovečki.

Obrt je kasnije preuzeo Krešimir Cerovečki, a potom roditelji Thomislava Cerovečkog i on sam od devedesetih godina.“Kroz povijest smo mijenjali lokacije obrta na Ilici, a od 2003. smo ovdje, u Obrtničkom prolazu i ovo je pristojna lokacija“, dodaje.

Kišobrani Cerovečki jedan su od najstarijih tradicijskih obrta u Hrvatskoj i jedini obrt koji ručno proizvodi kišobrane.

“Do Domovinskog rata u Zagrebu je bilo čak sedam kišobranara i svi su imali posla. Danas smo samo mi u cijeloj Hrvatskoj. I ljudi iz cijele zemlje naručuju naše kišobrane preko interneta. Kvaliteta bez obzira na masovnu proizvodnju opstaje“, kaže.

Kišobran postao roba široke potrošnje, nekad bio statusni simbol

Kišobran je, smatra, postao roba široke potrošnje, a nekada je bio, ne samo praktičan predmet, nego i statusni simbol.

“Sjetite se samo koliko ste vi puta u životu kupili neki loši, industrijski napravljen kišobran koji se pokvario, kojeg je otpuhao vjetar. I kad te novce zbrojite, vidite da ste zapravo na gubitku. Treba uložiti u kvalitetan kišobran i čuvati ga, a kada ga platite dobro, onda ćete i paziti gdje vam je“, dodaje Cerovečki.

Thomislavu Cerovečkom svako malo se kišobrani donose i na popravak, i to oni kupljeni prije dvadesetak godina kod njegovog oca.

Na popravak se donose njihovi kišobrani kupljen i prije 20 godina

“Dođu mi ljudi koji su kupili kišobran kod mog oca da im popravim. To je dokaz kvalitete i dokaz da je to urađeno kako treba. Zato tako traju, koristimo kvalitetne materijale, najkvalitetnije koji su nam dostupni i ljudi to prepoznaju“, ističe.

Cerovečki izrađuje različite vrste kišobrana, šestinski, pamučni, kišobran s deset žica, protokolarni.

“Najpoznatiji je šestinski, to je unikatna hrvatska tradicija. Za izradu klasičnog šestinskog kišobrana potrebno je oko tri sata. Kišobran se od prve do zadnje faze radi ručno – a to znači šivanje špica, opšivanje, heklanje i našivanje trakica“, kaže.

Na samim je početcima šestinski kišobran bio od pamuka ili svile, a sada, uz pamuk, ima i veliki dio impregniranog poliestera koji je otporan na vodu i vlagu. Šestinski kišobran je suvenir Grada Zagreba, datira iz 18. stoljeća i dio je narodne nošnje šestinskog kraja.

“U trgovini imamo zaista razne kišobrane. Više nema podjele na ženske i muške kišobrane kao nekad.

Ženski su kišobrani prije bili jako malih dimenzija, ali se to početkom 20. stoljeća izjednačilo. Važna je gustoća tkanine, ako vi ne vidite kroz njega, onda je to znak da je tkanje gusto i da je kvalitetan. A ništa manje nije važna ni drška“, objašnjava.

Pa tako i cijena varira u odnosu na drške. U ponudi imaju drške od kestena, vinove loze, različitih vrsta bambusa, jasena, ili one koji su ušiveni u pravu kožu.

“Kišobran može biti kvalitetan, ali mora biti i lijep. Ako nije takav da ga kada ga vidite kažete ‘uh, što je lijep’, onda ne vrijedi. To ja znam kad stavim neki novi izlog i onda ga idući dan prodam“, dodaje.

Važne je, naglašava Cerovečki, simbioza materijala i estetska dimenzija. “Kišobrani mogu biti sportski, obični, elegantni, rustikalni. Ljudima je jako važno kako on izgleda, osobito ženama koje ga doživljavaju i dijelom svog ‘outfita’“, dodaje.
S kišobranom, napominje, treba znati rukovati i čuvati ga kao da je u pitanju mobitel.

“Svaki kišobran koji mi dođe na popravak, strada zbog ljudskog faktora. Mi se svi negdje žurimo i ne rukujemo kišobranima kako treba: zakačimo ih u dućanima u onim velikim posudama gdje bude i do deset i više kišobrana, rasparamo tkaninu, oštetimo žičanu konstrukciju u brzini. Jedna gospođa je dobro rekla jedne prilike, da s njime treba znati kormilariti ako je vani vjetrovito“, dodaje.

Važno je, podsjeća, i da kišobran nije jako težak i da nije veliki. “Ovakvi se kišobrani kupuju u skladu s nekakvom tjelesnom konstrukcijom. Ima ih divnih, ali su recimo nekim ženama teški jer on postane i teži kad se natopi vodom“, dodaje.

U njegovu radionicu na popravak stižu i kišobrani koji su kupljeni na drugim mjestima, a Cerovečki smatra kako je bitno osvijestiti da se većina njih može popraviti.
“Mi se danas ponašamo po principu baci – kupi, kupi – baci i to nije dobro. Većina se kišobrana može popraviti, i to su neki sitni popravci, od tri eura i šteta je da ih tek tako bacimo i kupimo nove kad se mogu iskoristiti“, kaže.

Izrađuje replike kišobrana i suncobrana iz 18. i 19. stoljeća za strane produkcijske kuće

Osim unikatno ručno rađenih kišobrana, Cerovečki izrađuje i kabanice za kišu, te suncobrane za dame.
“Malo je žena koje danas u Zagrebu za vrijeme ljetnih mjeseci nose te damske suncobrane, to se nekako izgubilo, valjda se moda promijenila. Stoljećima je to bio vrlo birani i važan dio garderobe istaknutih gospođa“, napominje.

Cerovečki nerijetko za potrebe kazališta i filma izrađuje replike modela kišobrana i suncobrana iz 18. i 19. stoljeća, pa su ga angažirali i da izradi suncobran za seriju Hotel Portefino koja se snimala u Hrvatskoj.

“Često nas angažiraju strane i produkcije kuće. Naši su kišobrani korišteni u brojnim reklamama i filmovima. Izradili smo i damski suncobran za japansku princezu“, dodaje.

Amerikanci su najbolji kupci

Osim kupaca diljem Hrvatske, kod Cerovečkog su česti gosti i stranci, i to najviše Amerikanci.
“Od svih stranih turista, oni su zaista najbolji kupci. Jako cijene ručni rad uopće, našim se kišobranima oduševe i znam da ih nose po SAD-u“, dodaje.

Kišobrani se kupuju tijekom godine i više, kaže, nakon trideset godina za pultom, nema pravila.

“Teško je čovjeku odrediti koji bi to dan moglo biti posla. Neka je logika da se zakuha pred jesen, ali ako je jesen topla i suha, ništa od toga. Prošla je godina bila sjajna jer su kiše već u rujnu počele, pa evo, ni sada nije loše. Mi moramo biti uvijek spremni za kišu. Ima dana kad čovjek pomisli da neće nitko ući, a onda u nekom trenutku, prodaš i po nekoliko komada“, dodaje.

“Mene izrada kišobrana i danas veseli, nikad mi nije mrsko raditi”

Od godina kada je u očevu radionicu počeo dolaziti kao dječak i kroz igru učio zanata, pa do danas, Thomislavov entuzijazam nije splasnuo.

“Mene ovaj posao jako veseli. Ja stvarno volim izrađivati kišobrane i nikada mi nije mrsko to raditi. Sretan sam kad je kišni dan, veselim se kad dođu uzorci tkanina pa ih biram, smišljam kombinacije za ručke, veličine. Radujem se kad to napravim, stavim u izlog i ljudi kažu ‘wow, ovaj ti je odličan’. Ja sam kao dijete prvi put došao na nekoliko sati u radionicu i ostao cijeli život u njoj“, zaključuje Thomislav Cerovečki u razgovoru za MyStory.hr.

MyStory.hr