Na polovici puta između Zagreba i Karlovaca smjestilo se Jastrebarsko, grad koji već stoljećima živi uz vinovu lozu. S brežuljcima Plešivice, Okića, Svete Jane i Krašića u zaleđu, te vinogradima koji se penju i iznad 400 metara nadmorske visine, gdje plodno tlo i bistar zrak stvaraju idealne uvjete za vinare, neraskidiva je povijesna veza Jaske i vina oblikovala bogatu, uzbudljivu i autentičnu priču u čijim okusima i danas uživamo.
Na Plešivici raste više od stotinu autohtonih vrsta grožđa, što lokalnim vinarima otvara slobodu da iz berbe u berbu stvaraju čitavu paletu vina, od svježih i laganih s nježnim cvjetnim i voćnim aromama, pa sve do kultnih klasika kao što su graševina, chardonnay, rajnski rizling, neuburger, sivi pinot, bijeli pinot, traminac, mirisavi traminac, sauvignon, zeleni silvanac, žuti plavec…
Zahvaljujući toj raznolikosti i tradiciji, južne padine Plešivice su jedno od naših najpoznatijih i najuspješnijih vinogorja čiji su vinari redovni dobitnici brojnih domaćih i inozemnih nagrada te stalni sudionici renomiranih enoloških manifestacija u Hrvatskoj i svijetu.
A kako je neraskidiva veza između Jaske i vina, tako je jednako trajna i veza između vinara i bačvara. Naime, bez kvalitetnih bačava nema ni vrhunskog vina. Upravo drvene bačve čuvaju aromu, održavaju okus i njeguju pitkost i kvalitetu vina. Taj posao rade već tisućama godina, od nekadašnjih kraljevskih dvoraca pa sve do suvremenih vinarija u Hrvatskoj i svijetu.
To najbolje zna Jaskanac Milivoj Golub, vlasnik obiteljskog bačvarskog obrta s tradicijom dugom 65 godina.
Od Hrvatskog Zagorja i Zagreba do Jaske
Priča obitelji Golub počinje u Hrvatskom Zagorju, gdje je rođen Milivojev otac Mirko. Baš poput Jaske i njezine okolice, i Hrvatsko Zagorje ima dugo nasljeđe vinarstva i bačvarstva. No, obitelj Mirka Goluba nije bila dio te tradicije.
„Bili su sirotinja, s mnogo djece i kućicom na brijegu“ , priča nam Milivoj, „ otac je učio bačvarski zanat, no situacija kod kuće je bila takva da je više vremena provodio u kopanju nego u bačvarstvu. Odmah nakon što je 1958. odslužio vojni rok, otac se zaputio u Zagreb da pronađe posao i pomogne obitelji. Zaposlio se u bačvariji koja se nalazila u Heinzlovoj ulici, no i tamo je više u ruci držao lopatu nego bačvu i alat potreban za njezinu izradu. No, bio je vrijedan i spreman na učenje zanata. Osim što mu je bila radno mjesto, bačvarija mu je bila i dom. Živio je tamo u malenoj prostoriji i spavao na ležaju od ispletenog rogoza. Jednog dana, glavni ga je majstor upitao želi li otići raditi u Jasku jer tamošnji bačvar traži pomoćnika. Otac je pristao i stigao u ovamo“.
Jaska je u to vrijeme bila središte bačvarskog zanata. Bačvarskih je radnji tamo bilo više nego što ih danas ima u čitavoj Hrvatskoj. Prije Drugog svjetskog rata je ondje radila i gradska tvornica bačava koja je kasnije nacionalizirana, a šezdesetih je godina izgorila u požaru. Svako veće selo oko Jaske je imalo barem jednu bačvarsku radnju, a kućanstvo bez bačava je bilo nezamislivo. Razlog nije bilo samo čuvanje vina, već i ključnih prehrambenih namirnica kao što su ulje, mast, brašno, žitarice…sve što je hranilo čitavu obitelj, kako kod kuće tako i na poslu.
„Nekad se u vinograd nije išlo na uru, dve kao danas, već na cijeli dan“, govori nam Milivoj, „niste mogli tek tako otići kući na ručak jer do Plešivice ima oko 8 kilometra. Zato su svi u vinograd nosili bačvice s jelom i pićem“.
Zbog svoje višestruke vrijednosti u životu i radu svakog čovjeka, bačva nije bila samo neophodan predmet već i kultni statusni simbol.
„Nekad je bio najveća faca onaj tko je imao najveću bačvu“, smije se Milivoj, „zbog te istine, bačvari su bili cijenjeni majstori koji su prolazili preciznu obuku. Nije bilo dovoljno samo vješto rukovati drvetom. Morali su poznavati anatomiju drveta, ali i matematiku i geometriju. Osim te teorije, neprocjenjiva je bila i redovna praksa. Bilo je važno šegrtovati kod iskusnog majstora koji je pritom dobar i savjestan učitelj“.
Mirko Golub je u Jaski došao u radnju baš takvoga bačvara. Postao je njegov šegrt i pomoćnik, a s vremenom i nasljednik bačvarije. Naime, majstor je preminuo 1960.godine, a Mirko nastavio raditi za njegovu udovicu. Istovremeno se pripremao za majstorski ispit, koji je položio 1962. Stekavši i službenu potvrdu za rad, otkupio je radnju od udovice. U posao je uključio i svog brata Franju koji je spremno stigao u Jasku.
„Posla je bilo puno. Nakon bijede i gladi koju je ovaj kraj iskusio u Drugom svjetskom ratu, ponovno je probuđena vinarska industrija. Svi su imali svoje vino, pa je svima trebalo i puno dobrih bačava“, priča nam Milivoj.
Ipak, vrijeme je činilo svoje. Ubrzana industrijalizacija, razvitak tvornica i komercijalnih, lako dostupnih materijala kao što je inox su počeli istiskivati tradicionalno bačvarstvo, a mladi su se okrenuli ostalim zanimanjima.
„Stariji su majstori postali prestari, a njihovi sinovi uglavnom nisu preuzimali posao jer su odlazili na druga školovanja i fakultete. Sin jednog poznatog bačvara se, primjerice, odlučio za veterinu i tako je obiteljska bačvarija ostala prazna“, prisjeća se Milivoj, jedan od malobrojnih bačvarskih sinova koji su nastavili obiteljsku tradiciju.
Dječak na motoru, inženjer i bačvar
„I u našoj obitelji je školovanje bilo na prvom mjestu“, nastavlja Milivoj, „tijekom godine sam išao u školu, a za vrijeme ljetnih praznika pomagao ocu u bačvariji. To sam počeo s 13 godina i pogodba je bila jednostavna. Naime, otac mi je obećao da će mi kupiti motor ako mu budem pomagao tijekom praznika. Proveo sam cijelo ljeto u radnji s ocem i na jesen zaista dobio motor, no ljubav prema bačvarstvu je stigla prije njega. Od tad radio s ocem, ali i svaki dan putovao u školu u Zagreb i učio tijekom vožnje u autobusu“.
U Zagrebu je završio srednju Drvodjelsku školu, a onda i Šumarski fakultet gdje je stekao diplomu inženjera drvne tehnologije. Ti odabiri nisu bili slučajni. Naime, poznavanje drveta je ključno za bačvara jer bez dobrog drveta nema dobre bačve. Hrast kitnjak i hrast lužnjak su se kroz stoljeća dokazali kao najkvalitetnije drvo za izradu bačvi, što potvrđuje i Milivojeva praksa. Uz hrastove, velik mu je favorit i akacija koja je pouzdana zbog svoje nepropustivosti, a pritom zadržava i izvrsnu aromu. No, nije dovoljno samo znati koje je drvo najbolje za bačvu. Ključno je prepoznati dobar primjerak drveta. Zbog toga se u šumi uvijek odabiru najkvalitetniji trupci.
„Nijedan bačvar ne bi trebao škrtariti na kvaliteti materijala jer se to uvijek vraća. Ne samo u smislu loše reputacije već i doslovnog povratka bačve vama ili nekom drugom bačvaru koji će je popraviti, a popravak stare bačve je puno zahtijevniji od izrade nove“, objašnjava Milivoj.
U svojoj se praksi često susreće upravo s popravcima tuđih bačava, uključujući i bačve renomiranih francuskih brendova koji se smatraju najboljima na svijetu. No, i ta priča ima drugu stranu.
‘Francuzi rade vrhunske bačve prvenstveno za svoje domaće vinare, dok u izvoz, osobito na njima manje važna tržišta, znaju poslati zaista svašta. Takve bačve često završe na popravku upravo kod naših hrvatskih bačvara“, odaje nam Milivoj i nastavlja, „za razliku od Francuza, mi nemamo masovnu proizvodnju, no naši bačvari nisu ništa manje vješti i stručni od njihovih. Bio sam u francuskim tvornicama koje isporučuju više od 100 bačava dnevno i skupo ih naplaćuju, pa mnoge od njih ipak završe kod nas na popravku“.
Za izradu jedne bačve zapremnine 225 litara je Milivoju potrebno barem osam sati. Kvalitetu njegovoga rada potvrđuju brojni nagrađivani hrvatski vinari. Kao stručnjaci svog posla, vinari dobro znaju da inox i slični komercijalni materijali nikad neće moći zamijeniti čvrstinu i pouzdanost kvalitetnog drveta. Zbog toga je veza između vinara i bačvara prirodna, trajna i baš poput dobrog vina; što starija, to bolja. Milivojeva priča to najljepše potvrđuje.
„Do klijenata dolazim kao i oni do mene, prirodno. Sve je više vinara, a sve manje bačvara, pa nam je u interesu da se povezujemo“, kaže Milivoj koji uspješno surađuje i s jastrebarskom veletrgovinom Pa-vin, specijaliziranom za vinogradarstvo, vinarstvo i podrumarstvo. Milivoj je u radnji najčešće sam. Njegov nekadašnji jedini zaposlenik Vlado je otišao u mirovinu, pa tek jednom ili dvaput tjedno „uskoči“ Milivoju pri brušenju bačava. Baš kao i nekadašnji bačvarski majstori, Milivoj je spreman zaposliti šegrta i prenijeti mu svoje znanje i iskustvo, pa ga veoma žalosti što mlade generacije ne pokazuju gotovo nikakav interes za bačvarstvo. Istodobno, ali i paradoksalno, sve je više mladih koji vide svoju budućnost u vinarstvu, enologiji i sommelierstvu, što su struke koje „ne idu“ bez kvalitetnog bačvarstva. To potvrđuju i brojna stručna predviđanja koja najavljuju da će se najkvalitetnija svjetska vina u budućnosti čuvati isključivo u drvenim bačvama, kao što se to čini(lo) tisućama godina. Svjestan te istine, Milivoj ne smatra da će nedostatak interesa mlade generacije u Hrvatskoj dovesti do nestanka bačvarstva.
„Dok je dobrog drveta i dobrog vina, bit će potrebe i za bačvama“, potvrđuje nam Milivoj i dodaje, „ne bude li dovoljno domaćih bačvara, taj posao će preuzeti majstori iz drugih zemalja“.
Čuvar tradicija, povijesti i priča
Osim što izrađuje bačve, Milivoj je posvećen i kreativnoj izradi drvenoga namještaja kao što su bačve-stolovi, lusteri, stalci za čaše, stalaže za butelje i ostali unikatni predmeti i ukrasi koji njeguju bogatu obrtničku baštinu. Vlasnik je, čuvar i kolekcionar vrijedne Bačvarske zbirke, autentične kolekcije koja okuplja jedinstvene eksponate starinskog bačvarskog alata, priozvoda i izvornih fotografija legendarnih bačvara, bačava i bačvarskih radnji iz domaće i svjetske povijesti bačvarstva. Kućna zbirka smještena uz Milivojev dom je 2012.godine otvorena za javnost. Dvije godine kasnije, 2014., hrvatsko je Ministarstvo kulture potvrdilo njezinu vrijednost dodijelivši joj status kulturnog dobra Republike Hrvatske.
Šetnja s Milivojem kroz prostor zbirke nas je na najljepši način uvjerila da to nije samo kolekcija vrijednih povijesnih predmeta, već i uzbudljiv mozaik autentičnih priča o ljudima, obiteljima te burnim vremenima i okolnostima koje su oblikovale karaktere, vještine i vrijednosti starih majstora. Svaki predmet u zbirci nosi svoju priču, a iza svake stoji čovjek sa svojim znanjem, radom i ljubavi prema obrtništvu. Među predmetima s takvom pričom se posebno ističe eksponat iz 1820.godine, s originalnim pečatom tada glasovite bečke tvornice alata J. Weiss&Sohn. U blizini je i očuvana fotografija goleme bačve koja je 1751.godine izrađena za kneza Karla Theodora, kasnijeg vojvodu od Bavarske. Riječ je o najvećoj bačvi na svijetu, zapremnine od nevjerojatnih 220.000 litara. Originalna bačva se i danas čuva u nekadašnjem kraljevskom podrumu njemačkoga dvorca Heidelberga, smještenog u istoimenom bavarskom gradu. Prema legendi, čuvar te bačve je bio tajanstveni dvorski patuljak Perkeo o kojem je pisao i veliki Victor Hugo. I dok je Perkeo ušao u povijest kao legenda, osobne priče mnogih glasovitih bačvara i njihovih šegrta su ostale nezapisane. Međutim, njihov rad se zadržao kao trajno nasljeđe i podsjetnik na ljudsku domišljatost i upornost.
„Zamislite te godine! Nema struje, strojeva ni ičega bez čega je danas nemoguće raditi, a stari su majstori izrađivali s tolikom vještinom i preciznošću“, divi se Milivoj dok gledamo fotografije i ostale eksponate iz njegove zbirke.
U svakoj se njegovoj riječi osjeća strast, ljubav i poštovanje prema tradiciji koja je oblikovala njegov život, rad i vrijednosti. On je bačvar, inženjer i kolekcionar, ali prije svega čuvar jedne priče koja traje stoljećima. A dok je ljudi poput njega, ta će priča živjeti i dalje.