Jeste li se ikada zapitali kako je biti pogrebnik? I kako je raditi ovaj zahtjevan i izazovan posao koji uključuje sve ono što je većini ljudi teško, bolno i mučno? Razgovarali smo s Božom Kulišem, pogrebnikom iz Velike Gorice koji ovaj posao radi gotovo tri desetljeća i nikada, kako kaže, nije posumnjao u svoj profesionalni izbor.

“U ovom poslu nema ničeg lijepog. Smrti se većina ljudi boji, neugodan im je i sam razgovor o njoj. Ali ovo je posao kao i svaki drugi. Kroz ovih skoro trideset godina znao sam dobiti pisma zahvale, čak i u novinama, od ljudi koji su bili zadovoljni mojim uslugama i zahvale jer su pogrebi pokojnika iz njihove obitelji prošli u najboljem redu“, kaže Božo Kuliš za MyStory.hr.

“Pogrebnik u kuću pokojnika donosi racionalnost i mir”

Pogrebnik je, dodaje, osoba koja u kuću, u obitelj pokojnika koja je pogođena tragedijom smrti, donosi mir i racionalnost.

“Ljudi se u tim stresnim situacijama kakva je smrt jako teško snalaze, neki ostanu ‘blokirani’, u smislu da ne znaju što sada učiniti, žalovanje i bol budu prejaki i to je sasvim normalno, sasvim ljudski, zato pogrebnik unosi ‘red’ i osigurava tu tehničku podršku pogreba“, dodaje.

Pogrebnici, ističe, moraju prepoznati te situacije kao visoko stresne i teške, umiriti ljude, sugerirati i organizirati pogreb.

“Kad je čovjek u stanu šoka kakav smrt nesumnjivo donosi, onda im svašta pada na pamet. Mi moramo osigurati da to prođe u najboljem redu, osigurati da na pogrebima nema onog što im nije primjereno, da nema kiča, neprimjerenih pjesama i slično“, objašnjava.

U Zagrebu se oko polovice stanovništva kremira, grobna su mjesta postala luksuz

Danas u Hrvatskoj, a osobito Zagrebu, nedostaje grobnih mjesta koja postaju luksuz, ali i grobara – onih koji pokojnike ukapaju.

“Grobna mjesta su postala luksuz. A i sam pogreb je danas nemoguće organizirati ispod dvije tisuće eura. Sve je poskupjelo, pa i to. Bilo je razdoblja kada po pet godina pogrebnici nisu mijenjali cijene, ali sada moraju“, dodaje.

U Zagrebu se, ističe, oko pedeset posto građanstva kremira.

“Kremiranje je zapravo najjeftinije, mislim da je to prvi razlog, a drugi jer nema grobnih mjesta dovoljno. Lakše je pokopati urnu nego lijes. Crkva to danas odobrava, nekad nije, ali se sve mijenja pa i odnos prema tome“, dodaje.

Kada tijelo ide na kremiranje, dodaje Kuliš, onda nema odijevanje nego se tijelo pokojnika odijeva u posebnu odjeću, tzv. talar i samo u tom ih prihvaćaju u krematoriju.

“Ne može muškarac u odijelu, a žena u suknji i sakou, nego u talaru. To je zapravo starinska košulja koja se navuče na tijelo. Nema nakita, obuće. Ne smije biti ništa od sintetike odnosno poliestera ili gume zbog ispušnih plinova. Sve mora biti pamuk“, dodaje.

Pogrebnik Kuliš svih ovih godina po pokojnike ide diljem Europe.

“Dok Hrvatska nije ušla u Europsku uniju, to je zaista s administrativne strane bila jedna duga procedura. Svaki pokojnik je trebao imati kroz svaku zemlju koju prolazimo ‘mrtvačku putovnicu’ i sprovodnicu. Pa kad bih išao po nekog u Njemačku, onda sam morao imati od Njemačke, Austrije, Slovenije i Hrvatske, ako se u Hrvatskoj pokapa, međutim, sada to imamo samo za treće zemlje, odnosno, ove koje nisu u Europskoj uniji“, dodaje.

Pokojnici preko granice mogu, ali u limenom ulošku i hrpu dokumentacije

Ako tijelo pokojnika vozi preko bilo koje državne granice, dodaje, mora imati limeni uložak u drvenom lijesu i to je automatski skoro tristo eura viša.

“Ako vozim za BiH ili bilo koju zemlju u regiji, onda moramo imati sve dozvole, za prelazak granice, ukop, suglasnost MUP-a, sanitarnu sprovodnicu, i iz Konzulata BiH njihovu sprovodnicu“, dodaje.
Mnogo je puta do sada, organizirao pogrebe pokojnika iz Argentine, Australije, Kanade i SAD-a.

Zrakoplovne kompanije pokojnike prevoze i tretiraju kao teret

“Što se zrakoplova tiče, nisam nikada imao da šaljem pokojnika negdje, nego sam uvijek čekao posmrtne ostatke Hrvata iz Argentine, Australije i tih prekooceanskih zemalja. I to zavisi od države: negdje je dovoljno da posmrtni ostatci budu u jutenoj vreći, a negdje u drvenim sanducima ili kartonskim kutijama“, dodaje.

Pokojnici otkriva, lete standardnim letovima jer ih se smješta u prostor za prtljagu.

“Svaka avio-kompanija vrši i tu uslugu. Oni to smatraju teretom i plaća se po kilaži“, dodaje.
Kultura pogreba se, kaže, dosta promijenila u odnosu na vrijeme kada je on tek počeo raditi ovaj posao, s nepunih 25 godina.

“Nekada su me ljudi zvali u dva, tri ujutro i obavještavali o smrti. Sada tog nema jer mrtvozornik koji mora utvrditi smrt radi do osam navečer, pa ljudi onda čekaju jutro. Nema više narikača, padanja po ljesovima, a osobito u urbanim sredinama, nema pogreba bez pjevača i glazba i to je jedna lijepa i plemenita gesta koje se ustalila kod nas“, kaže.

Pogrebni se običaju razlikuju u mnogim dijelovima Hrvatske.

“U Zagrebu i drugim većim gradovima primjerice postoje pogrebne službe, odnosno grobari koji nose i spuštaju lijes, ukapaju pokojnika, u malim mjestima i selima to radi obitelj, rodbina, prijatelji. Četiri su čovjeka minimalno potrebna da bi se lijes spustio u grob“, dodaje.

Njegov je posao, između ostalog, kaže, da pokojnika odjene i stavi u sanduk.

“Ako je osoba preminula u bolnici, onda to oni urade, ali ako je umrla u svojoj kući, onda radim ja. Odijevam pokojnika. Stariji ljudi recimo su već za života odredili u čemu ih pokapamo. Tu odjeću su zvali ‘ukopno’, ali ta generacija polako izumire. Neke pokojnike i šminkamo, sve je to po želji obitelji ili osobe ako im je prije rekla što hoće“, dodaje.

U nekim se krajevima, dodaje, na križ stavlja bijeli ručnik, a negdje crni til.

“Sve to zavisi od područja pa se miješaju narodni i crkveni običaji. U urbanim sredinama toga nema. Nekada su se nosila tri drvena križa i križ na kojem je ime pokojnika, a danas dva“, kaže.
U religijama na ovim prostorima pogrebi su, dodaje, vrlo slično.

“Kod pravoslavaca je slično kao i kod katolika, kod muslimana samo malo drugačije u smislu samog ukopa. U islamu nema odijevanja nego plahte i obredno pranje pokojnika. Žena na pogrebima nema u manjim sredinama, ali u Zagrebu ima, na Mirogoju, Miroševcu, redovito su i žene prisutne. Nekad je bio običaj da dođu do groblja, ali ne ulaze, a sada se i to promijenilo“, dodaje.

Pokojnici islamske vjeroispovijesti, dodaje, se spuštaju u zemljane grobove, osim ako ne postoje izbetonirane grobnice.

“Na lijes se stavljaju daske da zemlja ne ide direktno na lijes, zato su ti grobovi malo ‘brdasti’. A nišan ide i kod glave i kod glavu. Tako su i katolici u BiH nekada svoje grobove obilježavali da bi se znalo zbog drugih dokle je čiji je grob“, kaže.

Tijelu treba i do 50 godina da se raspadne u betonskoj grobnici

U zemljani grob tijekom stotinu godina dopušteno je ukopati do petnaest osoba.

“Ako je jednostruki grob, ekshumacija se ne može vršiti petnaest godina. To je vrijeme koje je potrebno da se kosti odnosno posmrtni ostatci spušta na najnižu razinu. A ako je riječ o betonskoj grobnici s četiri lijesa, onda trideset do pedeset godina nema ekshumacija. Mora biti limeni uložak koji je hermetički zatvoren i tijelo se može ‘raspasti’ kao kad je zemlji, treba više vremena. Uložak se mora ‘zavariti’. Od ove su godine dopustili jednu specijalnu vrstu folije koja je je za te namjene“, objašnjava.

Cijene lijesova idu i preko tisuću eura

A što se pak tiče lijesova, najviše se, otkriva nam pogrebnik Kuliš, cijene variraju od tristo do više od tisuću eura.

“Od hrasta košta tisuću eura. On se rijetko prodaje jer je jako skup, ali ima i skupljih od njega. Najčešće ljudi za svoje pokojnike biraju od četiri stotine eura“, dodaje.

U dvije tisuće eura koliko otprilike košta pogreb spadaju lijes, prijevoz, organizacija, ukop, dizanje odnosno micanje ploče, korištenje mrtvačnice, cvijeće i pjevači.

Ne može se, kaže, dogoditi da netko ne bude pokopan.

“Može potrajati ako je sumnjiva smrt iz bilo kojeg razloga pa dok stignu nalazi obdukcije. Ali ne može se dogoditi da ne bude pokopan“, dodaje.

Jedno je vrijeme pogrebnik Kuliš radio za zagrebačku policiju i sud pri službi poznatoj kao 92.

“To je bilo davno, radili smo kao Udruženje pogrebnika Grada Zagreba za njih sumnjive smrti, prometne nezgode i samoubojstva. Sve to spada pod sudsku medicinu. To je bilo jako stresno jer moraš ako se osoba bacila pod vlak, pokupiti sve njene posmrtne ostatke. U urbanim sredinama se zna dogoditi da neki stariji ljudi koji žive sami umru i da i do sedam dana nitko to ne zna nego tek kad krene taj neugodan miris, susjedi zovu“, dodaje.

Smrt je sastavni dio život, to je uvijek bio moj pristup

U ovom se poslu, kaže, svašta vidi i ne može ga raditi čovjek koji nije koliko-toliko stabilan.

“Jedne sam prilike radio ekshumaciju na Miroševcu. Otac jednog našeg dečka koji je poginuo u prometnoj nesreći u Švedskoj me pitao koliko imam godina, i tada sam imao 33. On mi je rekao da u toj državi ne možeš biti pogrebnik ako ne nemaš više od 35 godina jer smatraju da čovjek nije dovoljno psihički zreo za taj posao ispod 35 godina“, dodaje.

Nije mu, kaže, lako kad su u pitanju djeca, mladi ljudi, oni pred kojima je život bio.

“Čovjeku je uvijek teško kad vidi dijete i mlade osobe koji preminu od nekih teških bolesti, u prometu ili od droge. Nije isto kao kad sahranjuješ nekog od 90 godina. Ja sam katolik, pomolim se za njihove duše i idem dalje. Smrt je sastavni dio života, to je moj pristup od prvog dana“, zaključuje pogrebik Božo Kuliš u razgovoru za MyStory.hr.

MyStory.hr