Priča o najstarijoj zagrebačkoj knjigovežnici nije priča o jednom tradicijskom obrtu koji traje stotinu godina, naprotiv, o tome je, čini se, najmanje: nego jedna velika životna lekcija o hrabrosti, odvažnosti, o jednom čovjeku i ženama iz njegove obitelji te stoljećima u kojima djeluju. Knjigovežnica 1924. koja ime nosi po godini osnutka u Martićevoj ulici u Zagrebu zapravo govori o jednom narodu, njegovoj kulturi i svjedoči njegovim (ne)vremenima i promjenama.

Pavle Danilović, dijete šibenskog kraja i fratarski đak, poslan je u Padovu koncem 18. stoljeća učiti zanat knjigoveže i ne slučajno u Padovu koja je u to doba, uz kasnije Beč, bila centar knjigoveštva i književnosti uopće, a onda je osnovao 1924. godine u Martićevoj ulici, odnosno na današnjem Trgu žrtava fašizma i svoju knjigovežnicu koju trideset godina vodi njegova unuka, umirovljenica Vesna Hrkać. Zanat, odnosno, prešu, zlatovez i nož, izučio je u Beču. Obrti su se kod nas ostavljali sinovima, međutim, Knjigovežnicu je nakon smrti gospodina Danilovića preuzela njegova kći Tamara, a od devedesetih godina do danas, njome upravlja njena kći Vesna.

Knjigovežnica ove godine slavi stotu godišnjicu osnutka i rada: Danas je vodi Vesna Hrkač, unuka osnivača, Pavla Danilovića

Kada je Pavle Danilović osnovao knjigovežnicu, u razdoblju između dva svjetska rata, s pravom pretpostavljamo, da su knjige i sve što ide uz knjige, ljudima bile važne, a knjigovežnica im je, kao i u vremenu bivše Jugoslavije dok je njome upravljala njegova kći Tamara, zauzimala mjesto u životu kao što je to danas s raznim arenama, mallovima i sličnim shopping centrima.

Knjigovežnica 1924. jedina je ovakva knjigovežnica u Zagrebu, a lako moguće i u Hrvatskoj: rade na starinski pogon u svakom smislu. Nema tu nikakvih modernih strojeva, naprotiv, rade i dalje na onima istim, polovnim, strojevima koje je Danilović u Beču kupio, a ključno se majstorstvo sastoji u ručnom radu. Nema fotokopiranja knjiga, a knjige, kuharice, Biblije, dnevnici, na ‘remont’ dolaze iz svih krajeva Hrvatske i BiH. Detalje nam u nastavku priča sama nasljednica, Vesna Hrkać.

“Većina se obrta preuzima po muškoj liniji, a naš već dvije generacije po ženskoj”

“Moj je djed u vrijeme procvata tiska, prepoznao knjigovežnicu kao potencijalno dobar i kvalitetan obrt. I nije pogriješio. Imao je prije toga antikvarijat, međutim, u požaru je sve uništeno i nikada nije uspio obnoviti fond knjiga koje imao i onda se odlučio za knjigovežnicu za koju se školovao u Padovi i Beču. Moja je mama 1964. spletom privatnih i političkih okolnosti, umjesto brata, preuzela knjigovežnicu“ kaže Vesna Hrkač čiji je djed robijao u zatvoru pod optužbom da u Martićevoj proizvodi knjige, za to doba rane komunističke Jugoslavije, isuviše prohrvatskog sadržaja.

Njena majka Tamara je do 1964. godine radila na Radiju Zagreb kada je preuzela posao i to zbog, kako kaže Vesna, velike ljubavi prema ocu.

“Silno ga je voljela, mislim da je presudila ljubav prema njemu. Ona o ovome poslu nije ništa znala, ali mu je uspjela udahnuti novi život i ostaviti i meni uhodao obrt“, ističe Vesna.

Najbolji majstor knjigoveštva, Mladen Vitez, je još kao tinejdžer došao raditi u knjigovežnicu, i ostao čak 50 godina.

“Kad je mama došla ovdje su bili dečki iz Grafičke škole, svako malo bi se svađali, potukli, bili su na nekakvoj praksi, i onda se jednog dana pojavio čovjek koji ju je molio da potpiše jamstveno pismo za Mladena Viteza, dečka iz Kazneno-popravnog doma u Glini. Tada se dom mogao napustiti samo uz pismo neke osobe koja će vas i zaposliti i naravno, jamčiti za vas. Taj joj je čovjek rekao da bi njen otac to uradio, i ona je poslušala i zaposlila Mladena koji je radio 50 godina kod nas i bio najbolji majstor u Zagrebu koji je odgojio generacije kasnije“, priča Hrkač. Gospodin Vitez je sve do smrti radio, a nekoliko dana prije toga, vratio je ključeve koje je nosio pedeset godina. Gospođa Vesna je obrt preuzela devedesetih, usred rata, a do tada je radila na Televiziji Zagreb.

“Obrt sam preuzela usred rata, svaki smo dan radili, ljudi su donosili knjige i skrivali se kod nas”

“Završila sam povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom, a onda filmsku i tv montažu na Akademiji dramske umjetnosti i mislila sam se u tom smjeru profesionalno razvijati. Knjigovežnica mi isprva nije bila opcija, ali je došao rat, bila sam slobodnjak koji je radio Nedjeljno popodne sa Sašom Zalepuginom i slične emisije u kojima smo bili plaćeni honorarno. Suprug mi je bio na frontu, imala sam dvoje djece doma i nisam mogla ‘ovisiti’ o honoraru nego sam trebala stalni izvor prihoda i tako se dogodilo da sam preuzela knjigovežnicu“, priča.

Malo tko, kaže, može povjerovati da su najviše posla imali tijekom rata, no ljudi su, kako kaže, u knjigovežnicu dolazili neprestano, i donosili knjige i usput se sakrivali za vrijeme uzbuna.

“Mi bismo pokrili prozore, radili. Cijeli rat smo radili. Nijedan jedini dan knjigovežnica nije bila zatvora. Tada smo imali zaposlena tri majstora, a danas samo jednog“, dodaje. Svih ovih godina uvezivali su knjige, stručnu literaturu za brojne institucije, od Kaptola, Medicinskog fakulteta, Zavoda za javno zdravstvo Andrija Štampar, Instituta za geofiziku, Pravnog fakulteta, Fakulteta za strojarstvo i brodogradnju, Maticu hrvatsku.

“Spašavali smo stara, rijetka izdanja, institucije su se prešle na digitalne oblike, sve ih manje donosi knjige i druge materijale kod nas”

“Iako postoji zakonska obveza da svaka institucija jedan dio materijala mora imati u fizičkom obliku jer smo danas okrenuti digitalizaciji, većina njih to ne poštuje. Ostali su nam odvjetnički uredi, poneki institut, Crkva, te fizičke osobe koje nam donose svoje knjige. Naši književni prevoditelji redovno donose stare rječnike, ljudi Biblije, molitvenike, kuharice“, dodaje.

Za vrijeme recesije, 2009., gospođa Hrkač se dodatno educirala i za popravke starih izdanja.

“Išla sam na razne programe u Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku i Restauratorski zavod. Popravljam sve do onog trenutka kada ne treba restaurator. Kada ljudi donesu neka stara izdanja, onda ih, ako ja nisam u stanju jer nisam završila restauraciju, uputim u Zavod, a ako je do moje razine obrazovanja i znanja u tom segmentu, popravljam ja“, dodaje.

Godina su, kaže, spašavali stara izdanja, knjige koje se više ne može pronaći u slobodnoj prodaji po antikvarijatima i sajmovima.

“Važno je da spasiti knjigu ako se čovjek njome planira služiti. Naši književni prevoditelji pamte vizualno, i onda su im, naravno, bolji neki stari rječnici na kojima su ‘naučeni’ nego novi koji se tek tiskaju. Ali, danas je naglasak na digitalizaciji pa mi gubimo u toj trci već jako dugo“, dodaje.
Vesna Hrkač danas u Knjigovežnici 1924. radi četiri sata dnevno što kao umirovljenica može, međutim, ne bi željela da se obrt tek tako ugasi.

“U nekoliko sam navrata predlagala Ministarstvu kulture, Gradu Zagrebu, Obrtničkoj komori Grada Zagreba, da osnujemo Muzej. Da to bude Muzej u kojem će ljudi moći vidjeti pravog majstora kako radi. Nije bilo interesa. Nadam se da će se ‘probuditi’ nakon slučaja knjigovežnice Šoban koju je kupio jedan Kanađanin i po svijetu je predstavljao u punom kapacitetu: sa svim strojevima, knjigama, alatom na različitim sajmovima“, dodaje.

Rekorderi: Stotinu godina u najmu na istoj adresi

O odnosu nadležnih institucija prema Knjigovežnici koja ove godine slavi stotinu obljetnicu osnutka, najbolje govori činjenica, da su sve ove godine u iznajmljenom prostoru.

“Kad smo god pokušavali otkupiti, nešto bi se ispriječilo i nije moglo. Šteta, možda bi netko prije preuzeo ovaj obrt da zna da je u ‘svom’ prostoru, a ne da plaća najam svaki mjesec“, dodaje.
O bizarnostima naše birokracije, kaže, svjedoči i njihova molba, da ako bismo išli u projekt stvaranja muzeja, da nabavim račune za strojeve.

Knjigovežnica kao muzej: “Tražili su mi račune za polovne strojeve kupljene prije 200 godina na sajmu

“Nevjerojatno je da netko pomisli da imaš račun za nešto što je kupljeno koncem 18. stoljeća u Beču, na sajmištu, polovno, od nekog nakupca. Bizarnosti koje valjda samo birokracija čovjeku može priuštiti“, dodaje.

Bez obzira na svu silnu tehnologiju i digitalizaciju, gospođa Hrkač u knjigu i dalje vjeruje.

“Mislim da se mi kao obitelj već stotinu godina bavimo jednim jako plemenitim, dobrim poslom. Poslom koji je na dobrobit cijele zajednice kojoj pripadamo. Ja u knjigu vjerujem, i sigurna sam da će, bez obzira, na svu silnu tehnologiju opstati“, zaključila je Vesna Hrkač, vlasnica Knjigovežnica 1924., u intervjuu za MyStory.hr.