Inflacija uzima danak u svim aspektima naših života, pa se sada, više nego prije, odlučujemo na popravak cipela, a ne promptnu kupovinu novih u lancima brze mode. To promjenu osjeća i postolar Darijo Semenčić koji ovaj obrt vodi od 2002. godine.

Naslijedio ga je od oca Bogoljuba Semenčića koji se iz rodnog Paga zaputio u Zagreb, a potom i u Njemačku, da bi svoju postolarsku radionicu koja se oduvijek bavila popravcima otvorio 1969. godine. Radio je do smrti, a umirovio se dvijetisućitih godina.

“Sve je poskupjelo, ljudima je sad isplativije donijeti na popravak cipele nego ići kupiti nove”

“Zadnje dvije godine sam zatrpan, posla ima više nego ikada prije kada su u pitanju popravci. Sve je poskupjelo, ljudima je sada priuštivije donijeti cipele na popravak nego kao prije, odmah ići kupiti novce, a te baciti. Doduše, sve manje je i postolara, pa i taj faktor ‘igra’“, govori postolar Darijo Semenčić za Mystory.hr.

U njegovoj smo ga radionici pronašli zatrpanog vrećama obuće koja čeka popravke, a naš su razgovori, neprestano prekidali brojni Zagrepčani koji traže popravke tenisica, čizama, kožnih torbi.

“Proizvode se sve lošije i lošije cipele, zato nam treba i sve više vremena za popravke. Ima situacija kada se i po dva sata bavimo jednim parom obuće. Korisnici naših usluga ne vidi i nisu uopće svjesni što mi vidimo kad otvorimo neku cipelu. Oni je donesu jer im, primjerice, peta ne drži, a mi kad je otvorimo, i nađemo i druge stvari koje treba popraviti, to i uradimo. Kada bismo svaku od tih faza naplaćivali, zarađivali bismo sigurno više, ali to nije opcija. Pokušavamo, i mi postolari, naći neku srednju, realnu cijenu koja će ljudima biti isplativa“, dodaje.

“Mi smo i u vremenu kad su postolari bili fokusirani na izradu, uvijek bavili popravcima cipela”

Ako bismo, kaže Semenčić, naplaćivali po utrošenom vremenu, mnogima bi to bilo jako skupo, zato tražimo zlatnu sredinu da ne radimo samo za režije, troškove najma i repromaterijal.

“U ovom vremenu hiperprodukcije obuće uopće kada samo jedan brend izbaci u jednoj sezoni izbaci nekoliko linija obuće, teško je obućarima koji proizvode i ručno izrađuju cipele. Mi se s njima ne možemo mjeriti, osobito zadnjih dvadesetak godina, ranije je bilo drugačije: nisu nam sve te stvari bile dostupne, nije bilo velikih shopping centara i ljudi su bili prinuđeni kupovati ručno rađene cipele, sada to već dugo nije tako. Ja ih zato od prošle godine više i ne izrađujem. Ulazni troškovi su veliki, potrošim previše vremena“, dodaje.

Postolarski obrt Semenčić se i kada ga je osnovao njegov otac Bogoljub, u najvećoj mjeri, bavio popravcima.

“Od tih sedamdesetih do danas, čak i prije rata kad su svi postolari bili fokusirani na izradu cipela, moj je tata odlučio da ćemo mi popravljati. I posla smo uvijek imali, imamo ga i danas. Mogao bih sigurno još nekoga zaposliti, ali nemam koga. Za ovo zanimanje među mlađom populacijom nema interesa“, dodaje.

Modna industrija, kakva je danas, ističe Semenčić, osim brze smjene trendova i hiperprodukcije obuće, odlikuje još brže, uglavnom, na velikim strojevima, proizvedena obuća koja je s godinama sve slabije kvalitete.

“Od 1991. godine kada sam počeo ovdje raditi s ocem, pa kasnije i 2004. sam preuzeo, kroz moje ruke su prošle stotine pari obuće i vidim kako su cipele sve manje kvalitetne. Nije onda ni čudo da mi dobro radimo jer se nakon samo dva tri nošenja dogode neka oštećenja koja za tu cijenu i ne bi smjela, ali naravno da te reklamacije, nema tko uvažiti“, ističe.

“Cipele su sve nekvalitetnije, đonovi sve lošiji, a sve manje postolara želi popravljati ženske potpetice”

Sve je veći problem, objašnjava, popravljati potpetice na ženskim cipelama, popularnim štiklama.

“Ako pukne potpetica, ili se ošteti, i ne donesete to na vrijeme, lako moguće da je mi ne možemo kasnije ni izvaditi. Njen originalni dio koji je bio unutra ostaje, to je teško izvaditi. Starije kolege to više i ne rade jer se plaše da će uništiti cijelu cipelu što se nije jednom dogodilo. Ako ih grijemo, onda se sva plastika krene topiti i puknu unutra i vi više nemate u što zabiti novi čavlić koji će držati petu“, objašnjava nam.

Štikle se, dodaje, zato izrežu po peti pa se onda ta šupljina ispunjava metalnim tuljcem i onda zabija i lijepi peta.

“Neke gospođe traže da im stavimo što sličniju originalu, ali je problem što valjak iznutra pukne i morate bušiti. I ako još pritom pukne svrdlo koje ne možete izvaditi, možete baciti tu cipelu“, dodaje.

Cipele su se, ističe, nekad radile od isključivo prirodnih materijala, u najvećoj mjeri, kože, i zato su tako dugo ljudima i trajale.

“Danas je sve manje i manje prirodnih materijala. Ako ih ima, onda su unutra neki skajevi, sintetika, nekakva platna. Đonovi su od umjetnih smjesa, poliuretanskih smjesa koje se u tvornicama lijepe jako brzo, a kad se odlijepe, teško ih je odlijepiti opet. Zato nabavljamo aktivatore, posebnu vrstu smjese koje pomažu da se to što prije spoji. Nekad imam dojam, kad se bavim tim đonovima da sam poput nekog alkemičara“, ističe.

“Sve je manje cipela od prirodnih materijala, čak i ako je od kože, unutra su neke poliuretanske smjese”

Rijetko koja cipela je danas, bilo ženska bilo muško, od kože u potpunosti, a takve su ranije sve bile.

“Ljudi plate cipele i do tisuću eura, i takve sam popravljao, jer im đon otpadne nakon dva nošenja. Zato ih i donose, ali kao i one jeftinije, nije cijena koju ste dali negdje garant da su dobre, kvalitetne i dugo nosive“, dodaje.

Osim cipela, postolar Semenčić popravlja i kožne torbe kojima mijenja ciferšluse, remene, sve što se odšilo ponovo sašije, buši nove rupe na remenju.

“Popravio sam do sad na stotinu hokejaških rukavica, ali i fokusera za MMA borce. Nekad i neke muške kožne jakne. Ljudi s ulice uđu, zamole da im probušim rupu na remenu. Nekad mi donose vreće obuće za popravak, kao ovih dana, a bilo je dana da nitko ne uđe u radionicu i to mi je bilo dobro, mogao sam se fokusirati na popravke“, dodaje.

“Obrtništvo traži rad od jutra do mraka”

Ovaj zagrebački postolar radi praktično cijeli dan. U radionicu dolazi svakim radnim danom u pola devet, izlazi iz nje oko šest popodne, s pauzom za ručak od 40 minuta.

“S obrtništvom je tako. Moraš raditi i stalno raditi da bi zaradio. Ja ne mogu sebi priuštiti bolovanje, jer ako ne radim, nemam ni novaca. Na godišnji idem ljeti, to mi je zgodno, tada svakako nitko ne popravlja cipele, ali inače, mi moramo jako puno raditi da bismo i zaradili. Jedno vrijeme sam vagao oko subote, žao mi je ne doći u radionu kad mogu pripremiti nešto za popravak, ili barem jedne cipele riješiti, posebno sad kad su gužve. Na kraju, svaku radim, doduše, ne do šest, ali do dva, tri“, dodaje.

U zadnje dvije godine najveći su problem, kaže, ulazni troškovi koji su otišli i do 50 posto.

“Nabavljam jako puno lijepila, više vrsta lijepila, aktivatore za stezanje tih lijepila, potom smjese za masne đonove, sve vrste guma, šmirgl papir za mašine, voskove, kreme i sve je od pandemije do danas poskupjelo i do 50 posto. Dobavljači od kojih kupujem neće više moći nabavljati robu po cijenama po kojima su do sad nabavljali jer je nas postolara sve manje. Oni će, kao i same tvornice, dizati cijene jer su manje količine nas, krajnjih kupaca tih proizvoda“, dodaje.

“U Zagrebu radi još samo 35 postolara i svi smo zatrpani”

U Gradu Zagrebu, dodaje, koji ima gotovo 800 tisuća stanovnika, radi 35 postolara.

“To je jako malo, to je premalo. I zato smo mi zatrpani. Nekad je na ovom potezu, gornji dio Kačićeve, pa do Primorske, Medulićeve i Deželićeve, bilo 12 postolara. Samo u ovom krugu od 500 metara. A danas na ovoliki grad samo 35“, dodaje.

“Obrtnici će u mirovini biti socijalni slučajevi”

“Stalno vodim mrtvu trku što s vremenom što s cipelama za popravak. Taman što pet pari popravim, donesu mi još petnaest novih za popravak. Ima ljudi kojima popravim i oni se nikad ne pojave, ili me nakon dvije godine nazovu, i pitaju što je s mojim cipelama. Osim što sam popravio, a nisam naplatio, moram gubiti vrijeme, a i novac u smislu materijala, na troškove likvidacije tih cipela“, dodaje.

“A da bih zaradio, moram sve narudžbe primati i sve redom popravljati. Biti obrtnik znači stalno raditi. Neće se nitko od ovog posla nešto jako obogatiti, ali ako se radi, može se pristojno živjeti. Veći su problem naše male mirovine koje ćemo imati, ako ih uopće budemo imali. Sad nam država kao izlazi u susret, pa plaćamo manje doprinose, ali kad pođemo u mirovinu, bojim se da ćemo biti socijalni slučajevi. A puna su im usta obrtnika. Država nema milosti prema obrtnicima“, dodaje.

Problemi obrtnika su, kako kaže, ozbiljni i veliki, ali se mogu riješiti.

“Imam dojam da oni samo tako obećavaju, govore, i nikom ništa. Problem je zaista što mladi ne žele ovo zanimanje izučavati, što ću i ja i kolege, morati raditi u mirovini da ne bismo umri od gladi. Te mirovine koje budemo imali prema ovim doprinosima sad će taman bit za struju, kruh i mlijeko. Dakle, puni radni staž u struci i opet, radi dok ne umreš“, zaključuje postolar Darijo Semenčić u razgovoru za MyStory.hr.

MyStory.hr