Prije trideset i jedne godine, bez obrtničkog znanja i naslijeđa, Spomenka Fabijančić osnovala je vlastiti obrt – cvjećarnicu na zagrebačkom Mirogoju. Svih se ovih godina Spomenka Fabijančić obrazovala i educirala, pohađala škole i seminare florističkih majstora diljem Europe, i svojim klijentima nudila nove tehnike cvjetnog dizajna. Njene se ruke dekorirale Dane cvijeća sv. Duje, varaždinske Barokne večeri, zagrebački Floraart i Zlatnu iglu, a više je puta nagrađivana za svoj rad. U razgovoru za MyStory.hr govori o cvjećarstvu i obrtništvu, otkriva nam trendove i objašnjava zašto nam je, nažalost, cvijeće postalo luksuz.

Zagreb, ali i cijela Hrvatska, njeguju kulturu kupovine cvijeća, ali nam je cvijeće postalo nedostupno jer je poskupjelo.

“Nasadi cvijeća u Nizozemskoj su uništeni za vrijeme pandemije, sad proizvođači naplaćuju taj dug”

“Prije tri, četiri godine je bilo puno više posla nego sada. Za vrijeme pandemije kada je cijeli svijet stao, uništavani su sistemski i planski veliki nasadi cvijeća u Nizozemskoj jer se ono nije imalo kome prodavati. Sada proizvođači ‘vraćaju’ taj dio, ugrađuju sve što je uništeno i zato je cvijeće skuplje i meni kao obrtnici i vama kao krajnjem korisniku“, kaže Spomenka Fabijančić za MyStory.hr.
Cvijeće je, dodaje, postalo luksuz, a u neimaštini prvo stradavaju luksuzi: parfemi, cvijeće, ručak s obitelji u restoranu postaje nedostižan.

“Hrvatska proizvodi jako malo cvijeća, nemamo domaću industriju, i većinu toga kupujemo na veletržnicama gdje dolazi cvijeće najviše iz Nizozemske i Ekvadora. Ruža koja je koštala pet kuna za mene kao obrtnicu, sada košta petnaest. A da ne kažem da se u ove četiri godine od pandemije, gotovo izjednačila vrijednost, jedna kuna za jedan euro“, dodaje.

Hrvatski cvjećari su, ističe, prinuđeni podizati cijene jer je to jedini način da opstanu.

“Ne možemo drugačije, i ja bih voljela da ne moramo tako, ali nas industrija tjera. Osim toga, mi imamo i posve nelojalnu konkurenciju, velike tržne centre koji također prodaju cvijeće, i mali zagrebački obrtnik se mora hrvati s njima što nije ni malo lako“, dodaje.

Ipak, sve to nju nimalo ne obeshrabruje, pa radi već trideset i jednu godinu, kao da joj je prvi dan u ovome poslu.

Obrt osnovala usred rata, bez obrtničkog naslijeđa i poznanstava u struci

“Ja nemam nikakvo obrtničko naslijeđe, nisam kada sam počela imala čak ni poznanstva u struci. Neprestano sam se školovala i usavršavala, i to radim i danas. Zavoljela sam ovaj posao i teško da bih mogla nešto drugo sada raditi“, ističe.

Njen prosječan radni dan uključuje ustajanje u pola pet ujutro, odlazak na veletržnicu, odijevanje u radnu odjeću, te gotovo pa cjelodnevni rad do ranih večernjih sati.

“Cvjećarima su dobar dio dana, iz dana u dan, ruke u hladnoj vodi, tako da to baš i nije glamurozno. No, tako je kako je: radimo po prioritetima, na Mirogoju su česti ispraćaji, u međuvremenu imamo neke narudžbe za gradsko područje, izlog spremamo ujutro i navečer i završavamo nekad oko 18 sati zimi odnosno 19 sati ljeti“, dodaje.

U vremenu smo Adventa pa sada, kaže, kupci najviše traže adventske vijence i cvijeće i biljke za božićne dekoracije.

“Već neko vrijeme je trend norveška jelka koja je ne ispušta iglice, ona jest skuplja, ali je postojanija, duže može izdržati i od nje radimo dekoracije i vijence“, dodaje.

Nakon Božića je zatišje, objašnjava, sve do Valentinova.

Buketi i aranžmani za sve prigode, ali i cvjetne instalacije u prostoru i dekoracije poslovnih prostora – sve to radi

“Tada naš posao opet krene. Poslije Valentinova je Osmi ožujak koji je jedno vrijeme ‘umro’ u Hrvatskoj, ali sada se polako vraća. Tijekom Korizme nema vjenčanja, pa tek onda krajem četvrtog mjeseca počinje pravi posao. Tada radimo svadbene bukete, uređujemo dvorane za vjenčanja, kreće sezona krizmi i pričesti“, dodaje.

Osim buketa i aranžmana za vjenčanja, krštenja, rođendane, promocije, blagdane i posljednje ispraćaje, sve više radi i cvjetna instalacije u prostoru i dekoracije poslovnih prostora.

“Svaki je prostor puno ljepši, ugodniji, puno više neke pozitivne energije ima ako tu ima bilo kakvog cvijeća i to su ljudi s vremenom shvatili, zato sada žele cvijeće i u onim mjestima gdje ga možda nekad prije nismo mogli ni zamisliti ili smo ga smatrali samo nekakvim dekorom za prigodničarske svečanosti“, dodaje.

O cvijeću postoje brojni mitovi i uvriježena mišljenja, ali danas se u Hrvatskoj i Europi zadržao samo običaj o broju ruža.

“Mitovi i uvriježena mišljenja o cvijeću više ne vrijede”

“I u cvjećarskoj se kulturi mnogo toga promijenilo, u smislu tradicije. Neka ‘pravila’ koja su desetljećima postojala su sada srušena i posve nestala, poput onog da žute ruže simboliziraju ljubomoru. Ljudi ih traže i rado kupuju jer je žuta boja boja sunca“, dodaje.
Paran broj ruža u cvjetnim aranžmanima pogrebne floristike i dalje vrijedi jer je logičan.

“Neparan broj ruža je znak da vi i ta osoba kojoj poklanjate stvarate ‘par’, ne u emotivnom smislu, nego da ste živi, a paran broj za mrtve, znači da je ta priča zaokružena i da ne želite tvoriti par s nekim tko je preminuo“, objašnjava,

“U Japanu je krizantema cvijet broj jedan za sve, a kod nas je vežemo uz Dan mrtvih”

Uvijek, kaže, pitamo što ljudi žele i znaju li što vole, i onda je s tim informacijama, lako napraviti buket.
“Kod nas je uobičajena crvena ruža koja je za sve prigode. Ljiljani se vežu uz pogrebnu floristiku kod nas, kao i krizanteme. U Japanu je, primjerice, krizantema broj jedan, oni nemaju ruže, orhideje, anturijem. A nama je krizantema simbol Dana mrtvih i simbol groblja. To je stvar kulture cvijeća u nekoj zemlji i generalno kulturnog koda nekog društva“, dodaje.

Cvjećari, kaže, nisu samo prodavači cvijeća nego i osobe koje klijente mogu educirati o cvijeću.

“To više rade kolege na Ilici i na Cvjetnom jer su u kontaktu s većim brojem ljudi i imaju vremena i jedni i drugi malo zastati i popričati. I informiraju ljude o onome što kupuju“, dodaje.

“U svadbeni buket ide prva klasa cvijeća”

Važno je, primjerice znati, da u svadbeni buket ide prva klasa cvijeća.

“To je najskuplje cvijeće jer treba izdržati od jutarnjih sati kada se buket napravi sve do iza ponoći kada ga mladenka baca. Tijekom tog dana mladenka isijava temperaturu, grije buket rukama, gnječi ga od neke nervoze i uzbuđenja, i zato to mora biti visoko kvalitetno cvijeće da bi neka djevojka koga ga uhvatili mogla odnijeti cijelog doma“, dodaje.

“Trudimo se što više reciklirati, mnogo cvijeća nažalost propada”

Mnogo cvijeća i propadne, otkriva nam Fabijančić, i kasnije završi u otpadu.

“Trudimo se da je toga što manje, ali nekada je jako teško predvidjeti što ćete imati. Na svu sreću, kemičari su osmislili različite proizvode koji pomažu da ono traje, ili da se prije otvori, da preživi visoke temperature“, dodaje.

Danas se, kaže, iskorištava mnogo toga što je dostupno iz prirode, a sve više i suho cvijeće.

“Neke stvari recikliramo, imali smo cvjetnu bajku u panju za koju smo i nagrađeni na Sajmu inovacija, koristili smo materijale iz prirode, recikliranu plastiku i živo cvijeće. Može se dosta toga spasiti i ponovo koristiti u te dekorativne svrhe“, zaključuje floristica Spomenka Fabijančić u razgovoru za MyStory.hr.

MyStory.hr